Ulikseja

In my life the sky was hollow
There was no wind to fill my sail
Starless night, no path to follow
All seemed doomed to sink and fail

In my eyes then came desire
Simple spark became a flame
As my embers caught this fire
My life can never be the same

In my soul new constellation
Is ignited, guiding star
I've embraced this revelation
My emotions wandered far

But in my heart I've found the storm
Waves of doubt make my ship sway
Between those tides I have been torn
The mist obscures my every way

In my mind cold breeze of fear
Blowing before the winds fate
Whispers you might disappear
In restless dreams I now await

Yet in my heart the beacon’s light
No matter fog is getting trough
No more am I afraid of night
I found my star, and it is you

"Ma koliko bilo sjajno, srebro nikada ne može zamijeniti zlato"

Tišina, "...zar postoji stvar koju više mrzim? ", nezvozno su misli prolazile njegovom glavom, "Prokleta TIŠINA!"
Ne, nije mogao sada razgovarati. Ne s njom i ne nakon onoga.
" 'Možda ja nisam siguran u moje rijeći, ali se zato bar slijepo ne držim onoga što su me drugi naućili', mogao sam reći... Ali nisam! Kako nisam? ", premišljao je u sebi.
Nije se mogao sjetiti kada je zadnji put prije ovoga izgubio diskusiju. I to tako brzo! A bili je argumenata, samo ih se on u trenutku nije mogao sjetiti... kako? Barem je put bio pri kraju.
Kada su se priblibližili odredištu, on pogleda kroz prozor(izbjegavajući da pogleda u nju). Tamo, iza tog okna, bilo je njegovo remek djelo - Uliks.
Nije imao pojma da je tako prekrasan! Istina, radeći na njegovim nacrtima znao je sve kutke njegove konstrukcije, vidio je vrlo vjerne holosimulacije i holoprikaze, ali sada je shvačao da se oni nisu mogli usporedidti s veličanstvenošču žive slike...bio je... Ogroman!
Pogled mu je nehotice pobjegao na njeno lice. I ona je gledala Uliksa. Slika joj je očito prijala
"Samo prijala? Meni, koji sam taj brod is stvorio, izgleda mnogo zadivčjujući nego njoj?", vrati pogled na brod, "Ma ona ne razumje ljepotu njegove konstrukcije."
Gorio je od želje da joj objasni, da i ona s njim podjelči divljene. Želio joj je reći o svim pojedinostima: O velikom disku polumjera 250m koji se rotira stvarajući umjetnu gravitaciju, o krikomorama za stotine kolonista, o mikrobiosferi koje je osiguravala hranu i kisik, o potpornim slitinama koju su u stanju podjeti ogromna naprezanja...
"I najvažniji stvar – O generaturu koji sakuplja kozmičku prašinu i zarčenje iskorištavajući ih za energiju do prije nezamislivih granicai o reaktoru koji je s s tom energijom u stanju ubrzati čitavu ovu masu na brzinu od skoro 80% brzine svjetlosti... To su moja otkriča bez kojih čitava ovaj brodm ova moja misija ne bi postojala..."
Ali ništa nije rekao, "I tako ona ne bi razumjela"

Drhtaj spajanja shuttlea na stanicu otrgne ga iz njegovih misli.
Još malo i upalilo se zeleno svjetlo putnicima da odvežu pojaseve. Ustane se iz svog mjesta protežući svoje ukoćene ruke i noge i uzme svoj kovčeg.
"Možeteli mi dodati kovčeg?", upita ga ona ustajući sa mjesta
"Svakako", odgovori i uzme kovčeg do svoga. Čudno, morao je biti lakši od maksimalne dopuštene težine. Zar nije bilo više toga što je željela ponijeti?
Primivši kovčeg ona mu pristojno kimne glavom u znak zahvale, koji joj on odvrati, i krene prema izlazu.
Nije bio siguran koja ga je to znatiželja tjerala, ali kako su izašli iz shuttlea on pođe za njom. Pratio je svaki njen korak, držeći se na onome što je smatrao neupadljivim razmakom. Još jedna od dobrih stvari nošenja naočala, što mu je sada dobro došlo, bila je činjenica da je ostalima teže pratiti kuda ti gledaju oći. Pažljivo je promatrao dok su joj pregledavali stvari...
"!Kvrag....", izleti njemu usljed neugodne misli koja mu prođe glavom, "...gu!!! Potpuno sam zaboravio na pištolj u mom kaputu!"
Kucanje srca mu se naglo ubrzalo! Osječao je male kapljice hladnog znoja koje su mu se pojavila ne ćelu i vlažile dlanove. Obriše se rukom i pokuša usporiti svoje disanje. Trebao je izgledati prirodno, da ne bi slučajno nešto posumnjali i pažljivije ga pretražili.
"Molim vas, predajte stvari", kaže mu službenik.
Ullrich posluša i i preda kovčeg. Drugi službenik mu naredi da pođe malo udesno za njim: "Stanite ovdje."
To je TO! Odlučujući na trenutak! Kako je samo mogao biti tako glup!?! Istina, ovaj bi pištolj trebao biti skriven za ovu vrst pretrage ali ipak ga nije smio ovako ponijti! Ovo je moglo imati neizmjerne posljedice. Kao prvo optužili bi ga posjedovanje oružeija koje se moglo nabaviti samo u užim mafijaškim krugova. Ali to bi bio najmanj problem. Istoga trena bi bio izbačen iz njegove misije i osuđen na ostatak na zemlji dok Uliks odlazi u svemirska prostrastva.
Stražar polako počne primicati detektor njegovom tijelu
"Ostavljen... Odbačen... Zaboravljen...", jedine su misli koju su mu prolazile glavom u ovim dugi trenutcima.
"Možete ići", indiferentno mu priopći stražar. Ullrich odahne... PROŠAO JE!
Podigne stvari i otiđe. Kako je malo uzmakao dotakne se po kaputu i osjeti oblik pištolja koji je još stajao tamo...
Osvrne se oko sebe. Nje nije bilo. Pustio je ju je da ode – ali to je bio i najmanji od svih propusta koje je danas napravio
"Doktore Ullrich?", začuje glas koji je dolazio od iza. Okrene se. Nedaleko od njega je stajao stariji čovjek od svojih pedeset-šezdeset godina. Bio je malo viši od Ullricha i imao je gustu tamnosivu kosu i guste crne obrve iznad izrazito zelenih očiju. Iako Lice, iako su se na njemu vidjele godine, bilo je vrlo simetrično i bez ikakvih bora osim malih jamica na bradi i obrazimo dok se ovako pristojno smješio. Bilo je to dijelo vrhunske estestke kirurgurije na kojemu očito nije štedio. Na sebi je imao svijetlosivo odjelelo koje je bilo u kontrastu s njegovom lagano tamnom puti. Na okovratnuiku su bila izražena dugmeta u oblikuzlatnih maslinovih grančina oko plavog globusa umjetnog safira – oznake visoke političke dužnosti.
Čovjeka koji je stajao do ovoga Ullrich je odmah prepoznao. On je također bio u sličnom svjtlosivom odijelu jednako pažljivo izglačanom, ali tu su sve sličnosti prestajale. Bio je niži, crne kratko podšišane kose i azijatski kosih crnih očiju. Imao je crnu bradu bez brkova u kojoj su polako nazirale sive vlasi. Izraz mu je bio ozbiljan i lagane bore na čelu odavale su brigu oko nečega. Na nogama je imao sjajne ulašćene crne čizme od prave kože, što i nije bilo čudno s obzirom na ovu priliku. I ovaj je imao na okovratniku imao znak, ali je to bila oznaka visokog vojnog čina - crvenu ružu od umjetnog rubina sa srebrnim trnjem i pet zvijedica do nje.
"Da, ja sam", odgovori Ullrich prižližavajući im se i pružajući ruku. Ovaj je prihvati: "Ja sam Pierre Massarabi, visoki predstavnik glavnog tajnika Terrestrialnog vijeća..."
"Znaći to je to! Glavni tajnik neće doći. A i zašto bi. Porinuće Odiseja je bio događaj stolječa, a Uliks je samo... samo formalnost. Za to su dovoljni predstavnici"
"Počašćen sam", odgovovori Ullrich ut lagani naklon glave.
"Ahh... molim vas. Čast je moja biti s štičenikom i assistentom dr. Zvonimira Radetića kojeu dugujemo ovu epsku misiju za ljudski rod. "
"....uhh... "
Drugi je čovjek bio jednako iznerviran zbog uvježbane isprazne ljubaznosti koju su ovi izmjenjivali koliko i Ullrich. No, za razliku od Ullricha namrgođen pogled na njegovom licu i napeto držanje nisu to ni najmanje pokušavale sakriti prijezir.
"Vjerujem da ste već čuli za admirala Myamotoa"
"Jesam", reće Ullrich upučujući lagani naklon admiralu, ne rekavši ništa. Ovaj mu uzvrati naklon, uglavnom iz zahvalnosti što ga nije stavio u veću neugodnost s još ispraznih rijeći.
Diplomatsko-dosadni razgovor nastavio se i puno duže nego što bi formalnosti zahtjevale. Ullrich zakljući da predstavnik i admiral ovdje čekaju još nekog osim njega i produžetak razgovora je predstavniku služio samo da ubije vrijeme. Istina, Ullrich je mogao i ranije otići no bio je znatiželjan koga ovi čekaju. Nakon još desetak minuta njegova je znatićelja dobila odgovor.
Još jedan shuttle, koji se izgledom izdvajao od svih ostalih, je sigao u pristanište. Bio je manji od normallih putničih shuttleova no oblik koji je bio jednako aerodinamičan koliko i estetski dorađen i duboko modra boja sa srebrnim natipsom PTAH IV davao mu je mnogo monumentalniji izgled. Ullrich je dobro znao kome pripada ovakva nebeska jahta – Lindonu Mustafi Agafiu.
Jedna od stvari koja je mučila Ullricha da je Agafiu zasluženo pridala zahvalost za ovu misiju. Agafi je bio donekle ekscentrični multimiljarder i jedan on najbogatihjih ljudi svojega doba. Počeo je sa relativno dobrostojoćeom narftnom kompanijom koju je nasljedio od oca. No nitko nije mogao zamisliti koliko je financijsko carstvo uspio stvoriti iz toga. Tijekom svoje karijere poduzimao je mnogo velikih rizika oko kojih su mnogi bili skeptični (tj, proglašavali ga ludim) no na kraju su se gotovo svi jako dobro isplati. Međutim, najčudni potez u svojoj karijeri je učinio prija par godina. Kad je doznao da Terriestrialno vijeće namjerava sagrati brod za kolonizaciju pleneta došao je pred vijeće sa idejom "Zašto sagraditi jedan brod a ne dva?". Tada je rasprodao gotovo sve što je posjedova ne bi li drugi brod, Uliks, bio sagrađen. I to sve sa samo jednim uvjetom – da on bude jedan od putnika tog drugoga broda.
Tada se otvore vrata shuttlea iz njih izađe jedna impresivna figura. Došao je sam, bez ikakvih slugu ili pomagača noseći kovčeg koji je bio iste veličine kao i onaj što ga je Ullrich nosio. Primjetivši opvu trojcu, Agafi krene prema njima.
Ono što je začudilo Ullricha bila je njegova veličina, koje je prelazila ono kako ga je Ullrich percipirao gledajući ga na holoviziji. Bio je sigurno iznad dva metra, sa širokim ramenima i plečima. Na sebi je smeđe cipele, maslinastozelene hlaće i žučkasto smeđi đemper pripijen uz tijelo ispod kojeg su se dobro ocrtavali mišuči na njegovim rukama i micali se kako se kretao. Imao je tamnu kožu, skoro potpuno crnu kao ostavstišnu svoga sudansknog porijekla. Samouvjeren pogled njegovih crnih očiju, istaknuta čvsrsta vilica i mesnate usne postavljene u neki pomalo prkosni smješak otkrivajući sjajno-bijele zube odavele su sliku psihičke lvrstoče ravne fizičkoj.
Predstavnik se već pripremio da izreće svoj dobro pripremljeni govor no prije nego što je progovorio Agafi ga prekine:
"Massarabi, Myamoto, i vas ne poznajem gospodine?", obračajući se Ullrichu.
Ullrich se osječao pomalo zastrašeno od ovakve figure, no brzo se smiri i odgovori
"Doktor Karl Gustav Ullrich..."
"Doktor Ullrich je štičenik i assistent dr. Radetića i snjim je radio na čitavom ovom projektu. Nakon poštovanog doktora, najbolji poznaje čitave centralne sisteme ovoga broda..."
Ullrich je polagano kipio u sebi. Kao i uvjek njegovo je ime uvjek stavljeno na drugo mjesto, umjesto na ono koje mu je bilo oduzeto
"Drago mi je čuti", prekina Agafi Massarabia, "Iako mislim da ti nij bilo lako raditi u sjeni osobe kao što je Radetić"
Rekao je to pomalu u šali u Ullrich se nasmije ma koliko ga bolila istinitost ovih rijeći.
"Ispričajte me, gospodo, ali imam par dogovora na ovoj stanici koji ne mogu čekati. Doviđenja"
Ullrich promotri izraze na licima ovo dvojce. Massarabi je bio razočaran. Vjerojatno je očekivao neko medijsko pojavljivanje uz Agafija koje bi skrenulo pozornost na njega u njegovoj silaznoj karijeri. U Myamotovom pogledu bila je nasuprot neka ljudtnja koju je ovaj vješto kontrolirao. Kao visoko vojno lice i zapovjedniku ove misije nije očekivao ovakvo ponašanje od Agafijeve strane.
Ullrich ih je dobro razumio. Po prvi put u dosta vremena mogao se poistovjetiti s drugim ljudima. Političara bez reputacije, zapovjednika bez autoriteta i njege, znastvenika u sjeni mentora Agafijeva pojava podsjeila je na njihovu tužnu situaciju. Agafije je bio jedini zlatni čovjek na srebrno brodu.
Oni se na posljetku raziđoše.

"Prekrasna je...", začuje melodičan glas sa lijeve strane.
"Da... uistinu prekransna...", složi se Ullrich i pogleda prema njoj. Gledala je kroz prozor van i on shvati da je mislila na Zemlju
"Zašto neki ljudi imaju toliku potrebu za izražavanjam svoje nostalgije, ne brinući se kako bi to moglo utjecati na drug?!? MENI je drago što sam napokon otišao!"
"Mislim da će dio mene uvjek žaliti što sam otišla... ", reće ona još uvjek gledajući prema van, "...ali moralo je biti učinjeno", okrene se prema njemu.
On još jednom promorti njene, oći, obraze, čelo, usne... Njen izraz lica je stvarno djelovao sjetno, ali i spokojno te ga je na neobičan naćin smirivao. Unatoč tome, nije mogao točno razumjeti što želi reći te joj je šuteći zaputio jedan upitan pogled.
"Da mi je prije netko rekao da lu zavjek otiči s Zamlje, ne bih povjerovala. "
"Ali, sada ipak idete...?", odgovori on.
"To je moj poziv. Kada sam prihvatila ovu halju, prihvatila sam i sve što ona može donijeti sa sobom. I toga se ne kajem. "
"Hmm... stvarno nikad neću razumjeti ove 'religizne' ljude. Cijelo vrijeme govore o nekoj 'dužnosti', 'zakletvi' i sličnome... Za sve je odgovorna 'sudbina', a ne oni sami!JA sam dolučio otići... Ja sam si omogućio da odem..."
"Ma dajte...", nasmješi se on, "Nije sve tako loše. Istina, teško je napustiti dom, ali život donosi takve stvari. Osim toga, mislite na pustolovinu upoznavanja novih svijetova, nove spoznaje. Zar niste nimalo znatiželjni kako će biti? Pogledajte sve ove ljude ovdje... ", napravi kratku stanku pomalo zaneseno naglašavajući sljedeće rijeći: "Svi smo mi pioniri ljudskog roda u bespučima zvjezdanog njega!"
Bio je iznenađen. Sve te rijeći, sav taj uzvišen ton, nije ostavio ni najmanjeg utiska na nju. Nijedan mišić na njenom licu nije nimalo zatreperio. Sjetno lice je ostalo. Ona uzdahne:
"Pustolovina, spoznaja, znatiželja... sve du to rijeći koju ljudi koji idu ovdje govore. Djelomično to i osječaju, a ni ja nisam imuna tih strasti... Ali, pravi razlozi su daleko dublji – odlaze ne samo zato je mogu, već jer moraju."
"Mogu? Moram? Možemo? Moramo? ", zapita se u sebi. Obično je bio osoba koja je sve brzo razumjela, ali ovjde mu se činilo kao da govori nešto sasvim drugo, a on samo promatra pomake usana. "Promatram?"
"Kako to mislite?"
"Pa zar nije jasno? Od pamtivijeka se ljudi bore za zemlju i resurse, i ne pokazuju namjeru da prestanu. Istina, svijet je sada uglavnom u miru, ali ljudi je sve više, Zemlja je sve tjesnija a resursi se iscrpljuju... Bilo bi samo pitanje vremena kad će to sve puknuti... "
Ullrichu zasjaše oći tijekom njenog govora:
"Kako nisam se toga sjetio.... Pa naravno da sam to znao! Ali zbog MENE će stvari biti drukčije... "
"Da, ali nije li zato ova misiju upravo put prema miru? Ljudi više nisu ograničeni jedim malim planetom, već imaju čitavu galaksiju na raspologanju! Zar nije odna ovo dobra stvar? "
Ona mu uputi jedan duboki pogled:
"Nadam se da ste u pravu... Iskreno se nadam!", odmakne pogled opet prema prozoru, "Ali ovo se moglo izbjeći... Čovjek je bio previše pohlepan za zemljom, bogatsvom, znanjem... i pred nićim nije prezao da dođe do toga... Sada, čovječanstvo se samo uzgnalo, izgnalo sa Zemlje"
Ullrich nije moga više izdržati i smjšak mu je pao s lica i zamjenilo ga je, još uvjek lagano, mrštenje obrva. On je čitav svoj život posvetio znanosti i želja za znanjem ga je tjerala naprijed... A sada je ona dovodila njegove izbore u pitanje. I još te eko-svijesne rijeći...
"Mislim da malo pretjerujete", kaže on, trudeći se zvučati obzirno, "Istina, čovjek je griješio i pretjerivao s vremena na vrijeme, ali to je bila cijena, i to ne toliko velika, za sve što je čovjek postigao. Da nema te urođene znatiželje, te ambicije, vjerojatno bismo još goli šetali svijetom i hranili se od lovine u bobica."
Njene oći su se sada fiksirale na nejgovo lice. Zadobio je njezinu pažnju.
"Kakav će biti njen odgovor? Borba je počela!", obraduje se on su sebi. Volio je diskusije, živio za njih... Osobiti kad je on bio taj koji je u pravu.
Ona je neko vrijeme razmišljala, i nakraju kaže:
"Znate li dio iz Bibilje o Adamu i Evi?"
"Evo, sad će mi početi izvlaćiti rijeći stare tisučama godina i pozvivati se na 'više' autoritete... No da čujemo što će reći."
"Naravno."
"Vjerujte, stvari u bibliji imaju značenje puno dublje od onoga što se na prvi pogled čini... I poruke koje sežu daleko preko njihvof vremena."
"Aha....?"
"Mislim da ovo najboljeopisuje sadašnu situaciju. Adam i Eva imali su sve: Vječan život, rajski vrt u kojem su živjeli bez ikakvih briga, Božiju blizinu i samo jednu malu zabranu. No, ma koliko imali, oni su htjeli još, htjeli su spoznaju dobra i zla. Htjeli su biti ravni bogu."
Ullrichu se nije sviđalo ono što čuje. Na neki čudan načim, ma koliko on to pokušavao negirati, imala je pravo.
"Ali samo pravo ako uzmemo bibliju kao referentni autoritet"
Ona je nastavljala:
"Nakon toga, bog ih je morao izgnati iz raja. Više nisu bili nevini i nisu mogli ostati. Od tada morali su se ami mučiti da bi jeli, živjeli, i na kraju su umirali."
Ullrich se zamisli, nije znao točno što reći, ali počne:
"Hmm... ali ta prića ima par logičkih nedostataka... ovaj... postavljaju se pitanja njihove slobode izbora prije nego što su uzeli jabuku, tj plod stabla spoznaje dobra i zla..."
Onda mu sini... Učini mu se da je našao pravi odgovor, pa ponosno nastavi:
"Ali, to je samo jedno tumačenje priče. Ista radnja se može objasniti na bitno drukčiju način"
Ona ga je pozorno slušala. Primjeti na njoj pravu znatiželju što će reći, pa čak i sumnjo što uopće može reći. Preuzeo je igru, i to mu je godilo.
"Uzmimo ovo: Bog otac, koji je dobar, želi dobro za svoju djecu"
"Slažem se..."
"Svaki dobar otac se brine za svoju djecu... Ali djeca su djeca, i otac ih se ne odreiče nakon prve pogreške"
Ona još malo rašitri oći.
"Umjesto toga, dobar otac zna se djeca moraju jednog dana odvojiti od roditelja, a sa samostalnim odlučivanjem mora im dopustiti da čine i pogreške"
Ona bodboći ruku pod bradu
"Ali, nemože ih svojo voljom samo potjerati iz raja, pa zato njima prepusti na izbor: Želi li ostati u raju da se on brine za njih, ili žele otići i sami donositi svoje odluke"
Ullrich se lagano nakašlje.
"I zato im da stablo spoznaje. Kada su Adam i Eva dovoljno 'odrasli' da biraju sami za sebe, izabrali su da odu iz raja."
Ona je još gledala sa nekim čudnim pogledom u očima.
"Dobro.. nije ovo očekivava", zadovolno će on u sebi.
"Dok su živjeli u raju nisu bili pravi ljudi. Tek kad su odlučili izaći dobili su sve one kvalitete koju čovjeka čine čovjekom: znatiželju, slobodu, potrebu da napreduju. Vi taj čin doživljavate kao grijeh, a ja kao svijesnu i, dapaće, dobru odluku."
Zadovolnjo je pogleda.... no, nije mu dala mira. Polako je počeo prepoznavati pogled koji mu je davala... bilo je to – žaljenje?
"Istina, ovdje ima jako puno zanimljivih tema za vrlo dobru raspravu", reče ona, "Ali ima jedna razilka između vaših i mojih rijeći"
Još jednom , on joj uputi zagonetan pogled
"Ono što sam rekla – ja u to duboko vjerujem. A ono šte ste vi izložili, barem mi se tako čini, je samo ideja koja bi vam pomogla da obranite ono kao želite da stvari jesu"
On ju pogleda i ona mu lagano kimne. Ullrich nagne glavu, nasloni i nasloni se uronnivši u svoje misli. Do kraja puta su samo šutjeli.

NASTAVAK: Jabuke je kriva za sve?

Jedna od dobrih strana ograničenja stvari koje je smio ponijeti, bila je ta da ih je bilo toliko da nije bilo potrebno zvati taksi već ih je sve mogao pješke odnijeti do metroa.
"Trebao sam ipak ranije krenuti. Samo sat prije i bio bih izbjegao gradsku gužvu", razmišljao je. Ono što ga je iznenadilo, bila je činjenica da je sada zapravo čuo i vidio svu tu strku i galamu gradskih ulica oko sebe. Dokle god je hodao pozornost mu je prelazila s jedne pojave na drugu: muškarci, žene, starci, mladići, cure, starice, djevojčice, dječaci, roboti, bocikli... Svi su bili podijeljeni u male grupice od nakčešće samo jednog člana koji su razgovarali ili šutili, hodali brže ili sporije, i nisu se obazirali na stvari oko sebe.
"Kad samo posmislim da sam donedavno i ja bio samo jedan među njima, odazeći na i vračajući sesveučilišta, potpuno zaokpuljen svojim projektima i ideajama.Zašto mi sve to odjednom izgleda tako strano? "
Inaće, nikad nije volio gužvu i velike grupe ljudi. Dapaće, bio se veselio da kad jednom ode čitav njegov svijet će se svesti na tek nešto više od pet tisuća ljudi. No sada i ovdje sva ova gomina ne da mu je smetala, već ga je pomalo zabavljala. Bio je zaokupljen tim mislima cijelo vrijeme, sve dok se na kraju nije smejstio u vlaku. Nije više mogao izdražati, zaspao je.

Lagano usporavanje vlaka polako ga je počelo vračati među budne, a kompjuterov glas koji je najavljiao dolazak u Frankfurtski astrodrom ga je napokon natjerao da otvori oći.
"Još samo malo, samo malo...", govorio je u sebi. Pogleda na sat. Prošlo je jedva sat vremena od kada je krenuo.
"Moram ustati, nemam puno vremena do poljetanja", nagovarao je sam sebe. Činjenica da je ovih sat vremena bilo najviše što je odspavao u posljednjih pet dana nimalo nije pomagala. Ali se na kraju ipak trgnuo, ustao, pokupio stvari i izašao van.
Ni sam nije znao što je u njemu očekivala haldan vjetrić, ili bar makakvo gibanje zraka kad izađe iz vlaka. Ali, kao i terminali svih astrodroma na svijetu, i ovaj je bio potpuno zatvoren. Odmah je došetalo par malih robotski nosača prtljage žmirkajući nudeći svoje usluge i ističući otvor za kredinu karticu. Skoro svi su bili bez posla, budući da nitko nije nosio toliko prtljage koju sam ne bi mogao ponijeti. Ullrichu odjednom sine i osvrne se oko sebe:
"Stvarno... devedeset posto svih ljudi ovdje došlo je da budu prevezeni na Uliksa"
Uglavnom su sve bili mladi ljudi, tek su poneki imali iznad 30 godina. Što ga je iznenadilo, neki su čak vodili djecu sa sobom.
"Da mi je znati kako su ovi mlažo podnijle kriogense testove? Meni se još uvjek čini da me trnci od 'zaleđivanja'? No, bez da su ih prošli sada nebi mogli biti tu."

"LET ZA ORBITALNU STANICU KARTAGA POLAZI NA RAMPI br.72 u 9:30", začuje se upozorenje.
"Dobro, došao sam točno na vrijeme"
Odjednom se cijela gomila ljudi podigne i krenu svi u istom smjeru. Malo sačeka sa strane dok su drugi ulazili ne bi li izbjegao gužvanje, i kada vidi da su svi ušli uđe i on.
Odmah po ulasku u glavni hodnik, čisto zbog neke znatiželje, pogleda prema mjestu koje ga je čekalo. S prvim pogledom zamjeti čistu čelavu glavu koja je virila iznad naslonjača stolice do njegove. Nije mu puno značilo tko će sjediti pored njega, jer s ozirom na laganu glavobolju je planirao prespavati i ovaj dio puta, ali u današnje vrijeme bilo je vrlo neobično vidjeti nekog tako čisto čelave glave. Umjetna kosa je bila tako praktična i vjerodostojna da se nije mogla razlokovati od prave. S druge strane, isto tako nije bilo uobičajeno vidjeti nekoga da nosi naočale.
Kako se približavao svome mjestu sve ga je više intrigirala ta čelava glava. Bila je relativno malena i imala je tako meke i blage linije, tako pravilno zaobljene. Kad se približio vidio je isto tako male i pravilne uši. Sve se doimalo tako krhko.
I na kraju, došavši tik do svog mjesta shvati zašto mu je ta glava izgledala tako... neobično – osoba kojoj je pripada bila je žena.
Bila je zagledana kroz prozor van pa sve što je vidio bio je odraz u staklu. Imala je velike i tamne oći, iznad kojih nije bilo trepavica. Mali šiljasti nos lijepo je držao ravnotežu svelikim očima, a tanke usne bile su u nekakvom poluosmjehujućem položaju.
"Khm...", lagano se nakašlje ne bi li diskretno privukao pozornost. Kada je okrenulča glavu on polako izvadi kartu iz kaputa kao da provjerava je li to pravo mjesti. Dakako, znao je on dobro da je ovo pravco mjesto, ali izvodio je čitavu predstavu da bi dao do znanja da tu sjeda zato i samo zato što mu je ovo mjesto bilo rezervirano. Spremi kartu natrag u kaput, pogleda je u oći, nasmješi se i sjedajući izgovori:
"Dobar dan."
Promoztri je još jedamput. Na sebi je nosila vrlo jednostavnu i široku crnu košulju na odgovarajuć crim hlačama. I još jedan detalj koji prije nije primjetio, a koji ga je još više zaintrigirao, bila je mala bijela pruga na okovratniku, jasan znak krščanskih službenika.
"Dobar dan.", odgovori ona nasmješeno, okrene se i nastavi gledati kroz prozor.
"VEŽITE POJASEVE"
Zbukovi razgovora su odmah utihnuli da bi bili zamjenjeni pištanjem elekrtomagnestih sigurnosnih pojaseve koji su označavali pravilno i/ili nepravilno vezanje. Shuttle se polako naginjao dok nije dostaigao standardni kut od 90 stupnjeva. Počelo je lagano podrhtavanje i unatoč vrlo dobroj zvučnoj izolaciji čulo se duboko brujanje motora.
"10..9..8..7.. ", odbrojavanje je počelo, "..6..5..4..3..2..1.."
Trzaj poljetanja ih je sve potisno natrag u za to udobno prpremljene naslonjaće. Sljedila je uobičajne mučnia, vrtoglavica i pištanje u ušimo od velikog ubrzanja. Počelo je silno, polako se smanjivalao i prestalo u osječaju slobode od bilo kakve težine.

NASTAVAK: Jabuke je kriva za sve?

Nakon oko dva sata hoda došao je do svoje ulice. Počela je padati kiša. Inače bi sigurno bio potrčao ali danas mu nije bilo do toga. Štoviše, čak mu se činilo da polako uživa u kapima koje mu glize niz lice i natapaju odječu.
“Nevjerojatno! Koliko dugo već znam da odlazim i danas, zadnji dan, hvata me nostalgija. I to zbog par kapi kiše?!?”
Osječaj je bio trenutan. Poslije samo malo razmišljanja ponovo mu se vratilo tmurno raspoloženje i odlučnost! Kiša, snjeg, magla, sunce, Ruhrstadt, Zemlja... Sve to ostavlja za sobom. Ali, to je sve. Nikakva obitelj, prijatelji, pa čak ni poznanici nisu ga držali na zemlji. Bio je sam. No, nije mu to toliko smetalo. Nakon dvadeset i tri godine života čovjek se več navikne. Drugi ljudi bi ga i tako samo ometali u njegovim istraživanjima. Znanost je bila njegov život i bio joj je posve posvečen.
“Put koji bi uklesao moje ime ime u povjest ljudskog roda?!? Možda jednoga dana...”
Kada dođe do ulaza u postavi svoje oko ispred malog detektora. Kratki bljesak prepozna ga kao stanara ove zgrade i varata se otvore. S obzirom na stanje u gradu čak se i veći dio iz najjeftinijih stanova odvajao za potrebe sigurnosti. Ullrich uđe i popevši se tri kata po starim stepenicama dođe do svoga stana. Objesi svok kaput odmah iza vrata i krene prema kupaoni.

Stane ispred zrcala i pogleda se. Bio je umoran i spavalo mu se što se jasno vidjelo na velikim tamnim podočnjacima ispod njegovih očiju. Ništa čudo, danime nije mogao spavati. Je li to zato jer je bio uzbuđen zbog puta ili nemiran zbog toga što napušta sve što je dosad poznavao, nije bio siguran. I, iskreno, nije htio razmišljati o tome. Ne sad... Vjeđe su mu bile pritvorene... Uzeo je brijaći aparat i prislonio ga licu. Kada ga je uključio osječao je kako mu nasilno čupa dlake s iz kože. Zar je bio toliko napet i/ili izmoren da to može osjetiti? No, bol je brzo otupjela i misli mu odlutju. Kako su nestajale dlake na njegovim obrazima male su se bore počele nazirale. "Bore osmjeha? Ili ožiljci života?", prože rukom po njima, "Osmjeh djeluje oliko smirujuće na sve, vrlo, vrlo koristna..", osmjehnuo se kako je toliko često znao raditi, iako ni sada nije bio sretan, "...maska"
Bore su također bile jasno vidljive na njegovom čelu. To je bio on. Svo to razmišljanje, sav njegov život vidio se u njima. Bilo su neuobičajeno izražene za nekog mladaog kao što je bio on. "I bolje... s njima izgledam strarije i ozbiljnije!"
Završio je brijanje, pazeći da ne zahvati svoju malu koziju bradicu. Zaplahno je lice vodom, uzalud se nadajući da će ga bar malo osvježiti. Još se jednom. Nije mu se sviđao odraz u zrcalu.
"Nočas sam osvojio puno više nego što sam se nadao, i sada se spremam da napokon jednom zauvjek napustim ovaj oronuli stari planet (planet.. ili život?). Zašato onda bar ovaj put nisam sretan?", prošapće sebi u bradu. Znao je odgovor na to pitanje, ali ga nije želio izreći.
Oći su ga boljele. Otvori jedno oko prstima i izvadi leću. Nije bio navikao da ih nosi, tako da su ga žuljale. Slika koju je sad vidio bila je mutna i skoro neraspoznatiljiva, no upravo je ona najbolje prikazivala kako sada vidi samog sebe, svoju prošlost i budučnost. Jer, da nije znao da he to zrcalo ispred njega, ova je mrlja lako mogla biti bilo tko, "...samo jedan od mnogih"
Stavio je naočale. Njih je oduvjek nosio. Nije da mu je bilo toliko teško skupiti za korekciju rožnice ali... Više ih skoro nitko nije nosio upravo su one njemu davale taj pamtljivi, neuobičajen izgled. "...samo ne jedan od mnogih"
Ali na nočašnjoj partiji nije bilo pametno biti prepoznatljiv.

Otišao je u drugu sobu. Narađastan sunčeva svijetlost već je prolazila kroz tanke otvore među starim zatvorenim roletama. Bilo je već vrijeme da se počne pakirati. Ode do prozora i podigne rolete. Bljesak jutarnjeg sunca koji zasljepi ga na trenutak. Okrene se i pogleda sobu. Mala bijelo siva prostorija bila je puna stvari koje su bile razbacane na okolo. Stari ofrcani kauč od umjetne kože na kojem je bilo pobacano puno odjeće, nešto knjiga te par jastuka čije se jarke boje nikako nisu uklapale u ostatak stana, dijelio je sobu na dva dijela – dnevni boravak i kuhinju. S jedne strane bio je mali stakleni stolić, išaran razbacanim krugovima koje su ostavile nebrojene šalice kave i čaja od zadnjih nekoliko dana, imao je jedan mali novi prijenosni kopmjuter i par išaranih bilježnicana sebi. Polupopijena šalica skoro je visila na rubu stola odupirući se vlastitom padu. Iza je bila nova holovizija na kojoj se nalazio dobar sloj prašine i odmah jenda velika drvena stalaža koje je dolazila skoro do stropa. Sve što se na njoj moglo naći bile su stare prašnjave knjige koje su bile najvrijednije što je držao u stanu. Mnoge od njih su imale uveze od prave kože, i sa svakom od tih mogao bi se uzdržavati par mjeseci. No, nikad mu nije palo na pamet da proda i jednu od njih. Zid na desnoj strani bio je prepun uokvirenih priznanja, diploma i nagrada koje je skupio tokom godina.
"To sam ja.", izlete mu rijeći iz usta, "Da... to sam ja. Zbirka prošlih uspjeha koju su stvarali iluziju budućih uspjeha. Kvragu! Svaka je ništa drugo nego korak u pijesku koji nestaje sljedećeg dana kad se diže nova plima. "
Sjedne na kauč i od žeđi posegne za šalicom. naglo je dužići od stola tekućina u njoj se zaljuja i prolije po jednom od šarenih jastuka. Podigne jastuk i pogleda mrlju koja je prekrila izvezenu sliku žene s djetetom pokraj rukom izvezenog stiliziranog natpisa BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ. Svake godine baka mu je slala jednog uz božični dar. Jadna starica, nikako se nije mogla otrgnuti od prastarih običaja. "Ne bih se smio buniti. Taj mi je običaj priskrbio mnogo korisnih stvarčica"
Svake bi se godine potrudila da stavi na jastuk potpuno novu sliku. "Tko zna kome će ih slati sada kad meni više ne bude mogla?"
Gorki okus hladne kave ilije mu se niz grlo.

Ustane se i počen pospremati kompjuter i bilježnice. To su njavažnije stvari koje mora ponijeti, trebaju mu da nastavi svoje radove. Sljedeće na radu su bile knjige pođe prema krene pregledavati. Morao je biti jako pažljiv jer su mu i prostor i težina stvari koje je smio ponijeti bili ograničeni. Nakon dugog premišljanja odlučio se za pet knjiga: Zločin i kazna, Lovac u Raži, Životinjska Farma, Fondacija i Ilijada i Odiseja. "Ne, ne želim ponijeti Ilijadu i Odiseju... Stalno bi me podsječale na..."
Vrati je uzme Dinu. To je bio bolji izbor. Bilo mu je žao što ne može ponijeti gramofon i ploče, ali sve je bilo jednostravno preglomazno. Iz ove sobe sve što mu je još trebalo su diplome na zidu i dva jastuka od bake, onaj od prve godine i onaj od zadnje. Procjeni težinu torbe. Ostalo mu je još malo mjesta za odječu, ali i tako nije namjeravao ponijeti puno. Otiđe do spavače sobe i otvori ormar. Sva mu je odječa bila slična: crno, bijelo, i svivih nijansi bilo je sve što je nosio. Odabere par stvari uzme ih.
"To bi bilo to... sve sam spre... "
"SAKSOFON!", vikne na glas i izvadi kutiju ispod kreveta. "Ehh...kako sam mogao na to zaboraviti"
Teško da bi izdržao bez njega... često je to bila jedina stvar koja mu je mogla dati trenutke spokoja.
Stavio je stvari na vagu. Zamišljeno pogleda brojku na pokazivaču koje je prelazila normu. Otvori torbu i brzo se odlući.
"Diplome, jastuci i ovaj drugi kaput ostaju... i tako su to samo uspomene."

Posljedni se put osvrne po stanu prije odlaska. Nije znao što će biti sa svim što je ostalo nakon što ode. Iskreno, nije ga bila ni briga.

NASTAVAK: Korak

“Imao sam sreće. Iako još nisam siguran da li se isplati toliko riskirati? Ma, u biti, tko zna koliko će mi novac biti potrebean tamo gdje idem”
Polako se uspinjao uskim drvenim stepenicama koje su bile poprilično neobične za ovo polimerno doba visoke tehnologije. Osjecao se zadovoljan samim sobom, ali sa svakom stepenicom taj je osječaj jenjavao i na njegovo mjesto se vračala ista ono gorčina s kojom prošlu večer spustio niz njih. Sve se više čudio samom sebi zašto se upoče upustio u ovakvu kocku. To nije sličilo njemu. Na kraju je sve pripisao nekakvom čudnom osječaju slobode koji je proizlazio iz činjenice da mu je ovo zadnji dan prije odlaska sa Zemlje. Zauvjek.

Kad je izašao iz zgrade osjeti hladni lahor jutra rane jeseni. Pogledao je oko sebe. Nije bilo nikoga. Nije da je to bilo čudno, budući da je ovo bio Koln, jedan od starih djelova Ruhrstadta. Ono malo ljudi što se moralo ustajati ovako rano radi odlaska na posao radije su išli brzom podzemnom željeznicom. Čak i još manji broj onih koji su posjedovali vlastite automobile je imao mnogo boljih puteva od betoskih ulica staroga grada. Uz sve to, ovdje je bilo jako tiho. Stari gradovi bili su oaza tišine, kulturna baština zaštičena od gradnje novih zgrada u kojima je živjelo i radilo više od miljarde stanovnika ovoga grada.
“Ne vidim smisao toga. Samo dekadentni um bi spriječavao da staro bude zamjenjeno novim i boljim.”
Ipak, morao je priznati da je to imalo i dobrih strana. Stanovi za one minimalnh prohtjeva bili su ovdje iznajnljivani za isto tako minimalne cijene. Da njih nema on bi morao puno više trošiti na stanarinu.

Kako je hodao dalje polako se na cestu počela dizati jutarna magla. Udahnuvši osjetio je kiselu aromu ugljikovih i sumporovih spojeva otopljenih ili raspršenih među kapljicama vode. Smog. Prošlo je već više od stotinu godina otkad su fosilna goriva pogonila svijet. Tragovi, zaostali u vremenu, svjedočeći o činjenici koliko su se ljudi približili svojoj propasti. Bilo da je riječ o zagađenju, bolesti ili ratovima, čovečanstvo je pronalailo naćina da si zaprjeti vlastitim izumiranjem. Reklo bi se, čovijek je stalno pokušavao ispiliti granu na kojoj sjedi. Sudbina Zemlje bit će sudbinom Čovjeka!
“Ne zadugo! Ne više! Čovječanstvo korača u doba kada će se osloboditi okova kolijevke u kojoj je rođeno! I ja sam zaslužan za to..."

Dok je koračao duboko zadubljen u misli o svojoj zasluzi, nešto mu privuče pažnju. Vidje jednog starca kako nosi svežanj novina prema jednom malom starinskom kiosku na križanju dvaju ulica. Zar su već današnje novine izaple iz tiska? Otiđe do čovjeka kaže:
“Jesu li ovo današnje novine?”
“Guten Morgen. Bitte, Junge?”
“Krasno. Od gotovo miljardu stanoovnika ovoga grada baš nabasam na nekog koji još tupi s tzv. ‘materinjim jetikom’!”
“Sind das di neue Zeihntug?”
“Ja,ja. zwei crediten funf und vierzich.”
Plati mu i uzme novine. Ono sto je trazio bilo je, naravno, na prvoj stranici:

ZBOGOM ODISEJU

SINOČ, TOČNO U 00:00 PO GREENWITCHU MILJARDE LJUDI PO ČITAVOM SVIJETU PRATILE SU STVARANJE POVIJEST. ZAPOČELO JE LJUDSKO PUTOVANJE PREMA ZVIJEZDAMA. PRVI OD DVAJU KOLONIZACIJSKIH BRODOVA “ODISEJ”, ZAPOČEO JE SVOJE PUTOVANJE PREMA SUSTAVU ALFE CENTAURI. OVAJ BROD PROMJERA TRISTO METARA SPOSOBAN JE DA POSTIŽE BRZINU OD 97% BRZINE SVIJETLOSTI NAJBRŽI JE BROD IKADA NAPRAVLJEN. ALI UZ TO OVAJ BROD PREVOZI VIŠE OD TRI STOTINE KOLONISTA KOJI ĆE STVORITI PRVU LJUDSKU KOLONIJU IZVAN SUNČEVOG SUSTAVA. NO OVA MISIJA NE BI BILA MOGUČA DA NIJE BILO KONSTRUKTORA I IZUMITELJA NJEGOVOG GENERATORA I REAKTORA, UGLDENOG ZNASTVENIKA I DOBITNIKA NOBELOVE NAGRADE ZA FIZIKU DR. ZVONIMIRA RADETIĆA S KOJIM SMO RAZGOVARALI PRIJE NEGO ŠTO SE PRIDRUŽIO MISIJI KOJU JE STVOR...

Ovaj baci novine i pusti ih da odlete a vjetru. Starac ga je začuđeno pogledao. Nastavi brzim nervoznim korakom dalje.
“Kvragu!!!” opsuje u sebi, “JA sam pravi zaslužan! Glupan je privojio MOJE radove koje sam mu pokazao dok sam pisao doktorat. Dok sam ja dorađivo i pisao on je već stavio patent pod njegovim imenom. I naravno, to je bilo to. Kome bi ljudi vjerovali: mladom studentu ili priznatom nobelovcu. Urgh!... Vjerojatno je i tu nagradu nekome ukrao!...”
Dok je hodao nije bio svjetstan ničeg oko sebi i zabije se se nekog prolaznika.
“Gledaj kuda ideš!”, odbrusi mu čovjek.
“Iskreno se ispričavam!”, odgovori mu dok je ovaj nastavljao dalje.
“Idiot!”, pomisli trenutak prije neko što mu se misli nastave gdje su stale
“I ljigavac me još pitao da mu budem asistent u konstrukciji brodova. Došlo mi je da mu kažem...”
Ništa nije rekao. Želio je taj posao više od ičega. I još jedanput podvio je rep i pristojno se ulizivio ne bi li dobio bar dio onog što je zaslužio. Od tada su prošle već tri godine i nijedan dan a da nije bio ljut na sebe i čitav svijet zbog te svoje odluke.
"Tko zna. Možda jednoga dana neki zanesenjak bude proučavao ODISEJA i ULIKSA i među konstruktorima zapamti i jedno malo ime: Karl Gustav UIlrich”, pokušavao se tiješiti. Ali to nije bilo dosta. "Nikad neće biti DOSTA..."

NASTAVAK: Sve što ostavljamo iza sebe

Lagano kuckanje staroga sata bila je jedina stvar koje je narušavala gotovo potpunu tišinu zadimljenje, tamne prosrotrije. Taj sat, jedan stol sa četiri stolice oko njega, mali holovizor na napola zahđalom hladnjaku i jedna stara volframna svjetiljka bile su jedine stvari koje su barem malo razbijale monotoniju sive prostorije. Ali za četiri čovjeka svjet je bio još manji. Sva njihova razmišljanja i percepcija bili su sužena na tih pet karata što su držali u rukama i više ili manje zagonetna lica ostalih igrača. Svima, osim jednome čije su se misli protežale daloke izvan dosega ove beznačajne partije. To jest, beznačajne onoliko koliko mu se u tom trenutku činilo. Ali i najbeznačajnije stvari katkada donose itekako značajne posljedice...
Zvono sata trgulo ga je iz njegovog transa. Jedan, dva ,tri, četiri, pet zvonkih otkucaja odzvanjalo je u maloj prostoriji točno ga prisječući na vrijeme, a malo kasnije i mjesto gdje se nalazi. Pogledao je prema ostalima.
Čovjek s lijeva bio je obučen odjeven u debeli kožni kaput koji je bio naboran gotovo kao i njegovo mrko lice. No iako zgužvan kaput se činio napravljenim od prave kože dajuči jasnu poruku – skup sam, onaj koji me nosi bogat je čovjek.
Osobo preku puta pokazivala je samo svoj varljivi osmjeh koji nije skidao sa lica čitave večeri. Ali broj žetona koji je stajao ispred njega svjedočio je da se ove noći baš i nije imao čemu veseliti.
Na desnoj strani nije bilo ikoga zbog koga se trebalo brinuti. Bijeli obruč na zapešču inače preplanule ruke govorio je da za njega više nočas nije bilo igre.
Zapravo jedini koje se pomalo izdvajao u među svim tim osobama bio je on – mladić sa svojih nepunih dvadeset i tri godine koji je bio obučen u sivi kaput, sive hlače i crni pulover na bijeloj košulji za kjoje se nitko nije mogao zabuniti da vrijde i blizu koliko i onaj zlatni sat pokraj njegovih žetona. I, zarazliku od njegovih suparnika, on je bio zadovoljan nočašnjom igrom...
“Podjeli jednom več te karte!”, zabrunda na njega onaj u kaputu
“Strpljenja, moj prijatelju, strpljenja...”, izazivao je mladić, “Da ste nočas bili barem malo strpljiviji vaj kupić ispred vas bio bi daleko viši”
Usporio je mješanje karata ne bi li što više uznemirio svog protivnika. Ovaj je tiho kiptio u sebi, suzdržavajući se da odgovori na provokaciju. Uskoro su karte bile podjeljenje. Mladić pogleda svoje karte:
“Petica tref, Dama tref, Dama herc, Osmica pik, As Herc”, pomisli,”Nije nešto, ali nisu uvjek karte te koje dobivaju partiju”
Svi uplate početne uloge
“Ulažem devedeset”, naizgled odlučno izjavi ovaj s desna”
“Prvo je pogledao karte, pa žetone, pa opet karte i opet žetone prije neg što je uložio... Nema neštp jako”
“Plačam. Dodajem još šezdeset”
“Češe se iznad lijeve obrve. Za sada je zadovoljan svojim kartama”
“Plačam vaših sto i pedeset, podižem na dvjesto”
“Slijedim stodeset”
“Doplačujem”
“Dobro, izgleda da je vrijeme da mijenjamo karte.”
Svaki od ostalih je dao po dvije karte za mijenjanje.
“Riješit ču se samo ove petice. Asa i osmicu zadržavam.”
“Mijenjam jednu.”
“Dama pik... Jako dobro...”
Čovjek u kaputu se lagano osmjehne vidjevši nove karte. Ali palacem ruke koja mu je bila na kartama počeo je polako kružiti.
“Imam ga!”
“Ulažem dvjesto”
“Blefira”
Onaj preko puta ne kaže ništa i samo dobaci tristo na stol.
“Ja stavljam još petsto čime se ukupan ulog diže na osamsto”
Desni samo baci karte na stol i zabrunda sebi u bradu”
“Jedan manje”
“Plačam i dižem. Devetsto”
“Devetsto i dvadeset”
“Postaje nerzvan...”
“Tisuću”
“Tisuću i deset”
“...nervozniji...”
“Jedanajst stotina!”
“ Tisuču sto i jedan”
“...još nervozniji...”
“Trinaest stotina!!!”
Mladić pogleda na protivničkove preostale žetone
“Podišem na dvije tisuće četrdeset i tri”, kaže smireno.
“Ako želi nastaviti, mora riskirati točno sve što ima. Ja ako i izgubim imam više nego s ćim sam došao”
Na njegovo čuđenje, ovaj se iskreno nasmije i krene rukom prema unutarnjem đebu svog sakoa.
“Pištolj!...”, vidje. Par kapi znoja spusti mu se niz čelo
“Nisam smio doći igrati sa ovim mafijašima!... Prokletsvo!... Sad je kasno...”
“Što kažeš da još povisimo uloge. Sve što imaš za ovaj pištolj. Jedinstven. Građen od ugljikovih spojeva. Nepostojeć za detektor metala, teško vidljiv na rengentskim konrtolama”, kaže ovaj odlažući pištolj na sredinu stola, “Također, u njemu je i pet metaka koji se razgrade u tijelu žrtve ne ostavljajući bilo kakvih tregova... osim rupe!”
“Ugff... Pretjerao sam! Više mu nije do blefa! Sada se sve bazira samo na sreći... Dali da riskiram ili da uzmem što imam...?”
Inaće bi odmah odustao. Za ovu je noč podigao svu svoju ušteđevinu ne bi li dobio priliku da igra sa ovim mafijašima. Ulozi su bili veliki, puno veći nego što je zakon dozvoljavao. Ali ovo je bio jedini način kako da profitira u kratkom vremenu i ako odustane još je uvijek i veše nego utrostručio uloženo. No, ovog puta ga je nešto zagolicalo:
“Nevidljivi pištolj? Nikad nisam uzeo u obzir oružije. Moglo bi se pokazati mnogo korisnijim od kapitala tamo gdje idem...?!?”
“Pristajem!”, na kraju odlući, “Pokažimo karte”
On pokaže nervozno svoja dva para. Na njegovo olakšanje ovaj drugi samo opsuje i baci karte u zid. Kad se malo smiri reće:
“Dosta je za danas!”
“Bilo mi je zadovoljstvo”, reće zadovoljno spremajuće pištolj u kaput.”
S lijeve strane sobe začuje se podrigljiv ali iskren smijeh, prvi put od početka večeri.

NASTAVAK: Važno je biti Odisej

Gotovo je!... Skoro, pa gotovo... Toliko je več učinjeno, toliko žrtvovano, sve što preostaje je staviti točku na “i”, učiniti završni qoup de grace... Doslovno! Za samo par minuta u ovom malom stanu pokraj mene, sve će završiti. Još samo... Karl Gustav Ullrich mora umrijeti....
Čudno. Nikad nisam mislio da ću to reći, ali stvari su kakve jesu. Da vjerujem u sudbinu rekao bih da je smisao mog života upravo ovo, da sam rođen za ovaj današnji dan... Ali ne vjerujem! Sve je onako kako jer sam Ja tako izabrao. Jednostavno nema mjesta na ovom svijetu za nas obojcu. Evo ga, stiže. Ponosno korača, potpuno nesvestan onog što ga očekuje. Ulazi u zgradu. Idem za njim...
Čujem njegove korake kako se penje uz stepenice. Čekam dođem do sljedečeg kata pa polazim za njim. Svakom stepenicom što pređem trenutak je sve bliži. Zašto mi odjednom noge postaju tako slabe. Što se više uspinjem ovaj pištolj u mojem kaputu postaje sve teži... i teži...
Dolazim do vrata s..., njegova stana. Polako okrečem kvaku. Otključana je. Stan je točno onakav kakav ga se siječam. Uski, prašnjavi hodnik s tri vrata. Prva vode u malu kuhinje, druga u dnevno-spavaču sobu a treča u kupaonicu... Koliko več nisam bio ovdje? Teško je reči. Vrijeme više nije onakvim kakvim se čini. Čujem kako govori sam sa sobom. Ljut na svijet i nezadovoljan svojim životom, kao i obično. Zaokupljen stvarima kojemu mu uskoro više ništa značiti...
Ulazim u sobu. Ne čuje me. Polako vadim pištolj iz kaputa. Tako je težak. Ali ipak, usmjeravam ga prema njegovoj glavi. Ironično je to što umire od itog onog njegovog pištolja što ga je dobio pukim slučajem. Sve što preostaje je malen pomak prsta...
Moram li ovo učiniti?... NE!... Ovaj, DA! Ne smijem sad posustati. Odlučio sam! Ali mora li on umrijeti?...
Nije da se sablažnjam umorstva. Nema voše nikakvih moralnih okova koji me drže. Več sada imam više krvi na svojim rukama nego mnogi ljudi u povjesti! I mnoge će žrtve još biti potrebne. Ali ovaj put je... drukčije...
Jesu li to emocije koje me blokiraju. Teško je reći što osječam prema njemu. Sumnjam da je ikad itko bio u ovakvoj situaciji. Ali koga ja to ubijam...
Karla G. Ulricha! Samo on još stoji između mene i onog što moram napraviti. Pucam... Što!...
Okrenuo se! Kvragu, i moje okljevanje! Okrenu se! Drži pištolj u ruci. Moram djelovati! Sada! Ne mogu! Vidim mu zaprešten izraz lica... I ono najstrašnije – Svoj odraz u njegovim očima...

NASTAVAK: Ples sa tri Dame